Riječki ukrasi – spomenici

Riječki ukrasi – spomenici Riječki ukrasi – spomenici Riječki ukrasi – spomenici


piše: Slavica Mrkić Modrić

 

 

Šetnja Rijekom ni najzahtjevnijem šetaču ne može biti monotona. Rijeka u svojim „džepovima“ skriva svakakve „poslastice“. Zaljubljenicima u more ponudit će prekrasne plaže smještene na svojim rubovima ili pak šetnju gradskom rivom, možda duuugačkim lukobranom imena Molo Longo, a možda će ih navesti na šetnju uz i niz Mrtvi kanal ili pak obale Rječine. Onima koji preferiraju parkove i zelene oaze, eh, tima će ponuditi pravi raj. I rascvjetan i razlistan i na mnoštvo lokacija. Pobornike urbane zabave odvest će u neki od brojnih klubova, kafića, na neku ljetnu svirku na otvorenom ili pak onu smještenu u kakvo bivše industrijsko postrojenje. 

 

Ipak, Rijeci, pravoj gizdavici, najdraži su oni koji uza sve nabrojano nikako ne propuštaju razgledati njezine ukrase, njezine spomenike. E, takve će Rijeka pod ruku i s noge na nogu, povesti u nezaboravan „riječki đir“ tijekom kojeg će im pričati i pričati o svim tim kamenim, željeznim, drvenim, metalnim, vodenim i inim svojim prepoznatljivostima. O onima i onome što predstavljaju i o onima koji su ih načinili i Njoj darovali.

 

Možemo se kladiti da će krenuti s vrha tj. s Trsata pa najprije gostima pokazati Trsatsku gradinu, nekad dom Frankopana, njoj najdražih feudalaca. Pričat će im o oba baziliska koji se tamo nalaze, o grofu Lavalu Nugentu, vitezu Zlatnog runa, pa ih dovesti do srednjovjekovnih topova i reći - pogledajte dolje. A dolje, ispod Trsata, Ona u svoj svojoj ljepoti!

 

Onda će ih provesti Svetištem majke Božje Trsatske, njegovim klaustrom, njegovim riznicama, njegovim prekrasnim vrtom. I sve tako šapćući im priču o Majki Božjoj i njezinoj kućici s kojom je s Trsata „preselila“ u Loreto, dovesti ih do spomenika Papi Ivanu Pavlu II.

 

Potom slijedi spust niz 561 trsatsku stubu, a svaka stuba jedna je štorija. Stuba po stuba, priča po priča i evo ih, prođoše kraj nekadašnje gradske vijećnice i dođoše pred Hotel Kontinental, jedan od najstarijih riječkih hotela, onaj koji je oduvijek privlačio umjetnike i boeme. Stoga nikakvo čudo što se upravo kraj njega, nagnut na ogradu ponad Rječine odmara Janko Polić Kamov, riječki pjesnik i boem. Nagnut će se Rijeka do njega i svojim gostima savjetovati isto, a onda će im prstom pokazati Spomenik osolobođenja što ga je baš kao i mnoge druge riječke spomenike načinio još jedan njezin sin - kipar Vinko Matković. Tu će Rijeka ispričati priču o Drugom svjetskom ratu i borbi Rijeke za slobodu, o spajanju sa Sušakom... Neće zaboraviti ni napomenu koja glasi - i spomenik brodograditelju i željezničaru i ine druge koji veličaju rad i radnike potpisuje taj isti Vinko Matković.

 

A onda će skok po skok, s barke na barku što se ljuljuškaju u još jednoj njezinoj posebnosti, u Mrtvom kanalu, zastati ispod Mosta branitelja, ljepotana kojem su počast odali, a njezinim autorima brojne nagrade i priznanja dodijelili pripadnici struke, pa družbi ispričati priču o još jednoj borbi Hrvatske za slobodu i neovisnost. Sljedeći punkt na kojem će Rijeka stati zasigurno će biti zgrada HNK-a „Ivana pl. Zajca“. Tamo će se raspričati o riječkoj kulturi, o umjetniku po kojem je Njezino kazalište dobilo ime, a čiji spomenik dominira kazališnim trgom. Iskoristit će „gizdavica“ priliku pa reći riječ dvije i o kazališnom parku prepunom mediteranskog bilja, a o „kugli - izvoru“, odnosno sebi kao nepresušnom vrelu svega dobrog i naprednog, kako ju je vidio hrvatski kipar Dušan Džamonja.

 

Neće Rijeka zaboraviti goste prošetati ni svojom tržnicom čiji su paviljoni sami po sebi svojevrsni spomenici, s čijih zidova već više od stoljeća „morski svijet“ pozdravlja svakog prolaznika.

Odvest ćer ih i u Stari grad koji je sam po sebi spomenik, pa im neizostavno pred Spomenikom mlikarici pojasniti svu težinu življenja vrijednih žena koje su spuštajući se iz Njezinog zaleđa mlijekom nošenim na leđima othranile generacije i generacije Riječana. Na imaginarnu vožnju povest će ih na Pavlinskom trgu i to tamo usidrenim brodićem, čiji je tvorac Vojo Radoičić i sam spomenik Rijeke.

 

Onda će ih put voditi na Zapad. Sve usput Rijeka će im pričati i o ovoj i onoj slavnoj obitelji koja je upravo Nju izabrala za svoj dom, pa im pokazati kamenu zahvalu svim ženama, uobličenu u spomenik smješten na Mlaci. Potom i svoj svjetionik, još jednu gradsku posebnost, pa ih rashladiti u parku na Mlaki, povesti do lansirne rampe torpeda, a zna se da kad netko kaže torpedo prva je asocijacija uvijek i zauvijek Rijeka.

 

Pri povratku neće Rijeka zaboraviti ni spomenike što su joj darovali brojni narodi - primjerice onaj znan kao dar grada „Kawasakija“ smješten ponad kupališnog raja zvanog Pećine, kojim pak dominira Spomenik ribaru. I konačno kad ih dovede na svoje šetalište - na Korzo, pred Spomenikom hodaču zaustavit će se i kazati im upravo ovo:

- Ovo je „moj hodač“, djelo akademika Ivana Kožarića. On je tu da svima pokaže način na koji će najbolje upoznati svaki moj kutak, svaku uličicu, trg, park, način na koji ću mu postati ne strani, već njegov grad. Dakle, put pod noge i otkrijte sve ono što vam već nisam pokazala. A toga je puno. Ne zaboravite - moji su spomenici i na kopnu i na moru i u zraku. Krenite, čekaju vas moje fontane, čuva vas moj „dvoglavi orao“, čekaju vas „Adamićevi svjedoci“, čeka vas moj „Val“...