Riječki zvuk

Riječki zvuk Riječki zvuk Riječki zvuk Riječki zvuk Riječki zvuk Riječki zvuk


piše: Slavica Mrkić Modrić

fotografije: Damir Krizmanić - Kriza i Kristijan Vučković  

 

 

Rijeka nosi rock ruho već gotovo 60 godina. Bez obzira šarenila se ona najveselijim hippie bojama ili bila odjevena u kožu prepunu zakovica, šetale njom duge ili kratke kose, krijeste ili „dredloksice“, Rijeka oduvijek ima taj svoj prepoznatljiv zvuk, toliko specifičan da ga ni jedno glazbi sklono uho ne može zamijeniti za zvuk nekoga drugog grada. Stvaran je u riječkim garažama, konobama, društvenim prostorijama mjesnih zajednica i ostalim nimalo privlačnim, a danas legendarnim prostorima. Stvarale su ga brojne generacije. Začeli su ga „Uragani“, nastavili njihovi sljedbenici, pa preko psihodelije 70-ih godina prošlog stoljeća došli do najvećeg glazbenog booma u Rijeci, do 1978. godine i eruptivnog punk pokreta. Ta se scena smatra temeljem svih onih Riječana koji na hrvatskim i stranim pozornicama sviraju riječki zvuk. 

 

A riječki je zvuk tako lako prepoznatljiv. Odraz je grada u kojem je iznjedren i baš kao i riječke ulice - ima svoju sunčanu i sjenovitu stranu. Iz njegove se „kajdanke“ iščitava suživot teških nota lučkog grada i onih vedrih, veselih kakve mogu biti ispisane samo u gradu koji glavom dotiče oblake, a noge umače u plavetnilu mora. Rijeka svira samo svoju pjesmu. Svira ju jednakim intenzitetom u brojnim klubovima smještenim ponajviše u samom srcu grada, na, u svijetu znanim i hvaljenim festivalima, na plažama i u napuštenim industrijskim i vojnim prostorima. Svira ju u svojim domovima, u svojim teškim i radosnim trenucima. Rijeka je baš kao dobar LP. Dugosvirajući je to grad čiji glazbenici itekako paze da im se ploča ne ošteti. Dok je tomu tako, Rijeka će ostati ono što već desetljećima jest - najrokerskiji grad ove prelijepe zemlje. Grad koji se, baš kao ni njegovi „svirači“ nikad nije libio biti drugačiji od drugih. Biti svoj.