Stari grad

Stari grad Stari grad Stari grad Stari grad


Piše: Slavica Mrkić Modrić

 

 

Doživjeti tajnovitu stranu Rijeke, onu koja priča priču iz davnine, priču o starim Rimljanima koji su Rijeku paleolitika i neolitika s rubova današnjeg grada preselili bliže moru, znači s glavne riječke šetnice - Korza  zakoračiti u prolaz što ispod gradskog tornja vodi u „staru Rijeku“. Dovoljno je proći tek nekoliko metara dugim „tunelićem“ i već smo u riječkoj prošlosti tako lijepo uklopljenoj u sadašnjost.

 

Već smo na Koblerovom trgu, mjestu na kojem se nekad odvijao sav život stare Rijeke. Tamo se odlučivalo o budućnosti ondašnjeg grada, ali i trgovalo. Jednako se na trgovačkoj vagi vagalo povrće, voće, ulje, vino i ljubav. Sva se ta trgovina prožimala. Jedna je imala svoj dan, a druga svoju noć. I tako godinama, desetljećima, a i pokojim stoljećem. Bez obzira tko mislio, ali samo mislio, da vlada ovim prelijepim gradom, njegov je stari dio imao svoje zakonitosti i svoje vladare.

 

Dovoljno je sjesti na terasu nekog od brojnih kafića nanizanih u pitoresknim uličicama, trgovima i prolazima, te pustiti očima i mašti na volju. Primjerice, možda su drvena vrata, baš na „onoj zgradi do“ nekad predstavljala ulaz u raj poroka. U jednu od negdašnjih konoba ili „oštarija“ u kojima se kartalo, pjevalo, dobro jelo i još bolje pilo. Iz koje su grubi mornari teturali pjevajući neku nježnu ariju, u kojoj nije vrijedila ona poslovica koja kaže da se ljubav nit' trži, nit' kupuje.

 

Oni skloniji duhovnom, vidjet će dva zvonika. Jedan „locira“ crkvu Marijina Uznesenja, nekadašnju katedralu podignutu u 15. stoljeću u čijoj se unutrašnjosti kriju vrijedni oltari i barokne štukature, a u puku je poznata baš po svom zvoniku, izdvojenom iz crkvenog kompleksa i nakrivljenom, pa ga narod zove Kosim tornjem. Ispod tornja nalaze se kasnoantički mozaici iz 5. i 6. stoljeća, nastali u doba tarsatike ili „rimske Rijeke“. Osluhnu li maštu, čut će ciku i viku što dopire iz podzemlja, iz nekadašnjih rimskih termi, jer ono što može riječki arheološki park ne može niti jedan drugi.

Titulu gradske prvostolnice crkvi Marijina Uznesenja uzela je katedrala sv. Vida, što su ju na temeljima srušene crkvice garadskog patrona - sv. Vida 1638. godine dali izgraditi isusovci. Ima i ona svoju legendu, ali najbolje ju je čuti od nje same, na licu mjesta, ispred nekog od njezinih prekrasnih baroknih oltara, svojevrsnih spomenika umijeću riječkih kipara.

 

Kad smo već kod umjetnika, propust bi bio ne spomenuti riječkog slikara Voju Radojičića s čijim brodićem „usidrenim“ na Pavlinskom trgu, jednom od najljepših trgova Starog grada može ploviti tko god želi i gdje god želi. I opet, samo treba sklopiti oči i pustiti mašti da dotakne sva mora i oceane svijeta.

 

Oni koji više vole letjeti, e ti neizostavno trebaju ući u najkraću gradsku ulicu. Zašto se ista zove Ulica Šišmiš? Podignite glavu i upitajte onog uklesanog u zid? Raširit će krila i šapnuti vam samo jednu, jedinu riječ... politika!

Ono što vam nitko neće ni šapnuti, ni viknuti jest odgovor na pitanje gdje su i kad su nestala vrata na Starim vratima. A Stara vrata, vrata bez vrata, još su jedna riječka posebnost. Nekad su predstavljala jedini ulaz i izlaz iz grada, a danas predstavljaju povijest, odnosno najstariji riječki povijesni spomenik.

 

Štošta se još u starogradskoj jezgri može vidjeti, čuti, namirisati, osjetiti. Samo joj se bez ikakve zadrške treba prepustiti.