10 10°C

Postojeći lukobran glavnog lučkog bazena popularno zovu „molo longo“, zbog njegovih 1707 m dužine, a danas je u funkciji putničkog terminala i obalne šetnice. Planiranje i pripremni radovi gradnje sadašnjeg lukobrana započeli su 1872., a završen je 1888. godine. U spomen na povijesne zasluge u razvoju grada nazvan je, carici u čast, Molo Maria Teresa. Projektirao ga je za Ugarsku upravu mađarski arhitekt Antal Hajnal, dok je građevinske radove izvodila i jedna pariška tvrtka za izgradnju željeznica. 

 

Tijekom 20. stoljeća lukobran je produžen, mol za zatvaranje lukobrana podignut je 1908., a konačno proširenje lukobrana uslijedilo je 1934. godine. U razdoblju II. svjetskog rata na prostoru riječke luke izveden je niz diverzantskih akcija, a najveća je šteta učinjena tijekom povlačenja njemačkih snaga u svibnju 1945. godine. Velika obnova lučkog akvatorija uslijedila je odmah po završetku rata i trajala je do 1961., a s osobitim su ponosom obnovljene dizalice na lukobranu, jer su kao tehnički revolucionarno dostignuće mogle bitno unaprijediti status luke. 

 

Na prostoru lukobrana od 1904. veslački klubovi Quarnaro, Canottieri Fiumani i Liburnia grade spremišta za čamce, klupske prostorije, male bazene i terase. Najveći poduhvat izgradnje na lukobranu bilo je kupalište Quarnaro, sagrađeno 1912.-1913., u osvit I. svjetskog rata proglašeno najboljim kupalištem u Monarhiji. Svjetionik koji je izvorno bio postavljen na glavi lukobrana danas se nalazi na zapadnom dijelu grada u četvrti Mlaka. 

 

Gledajući grad Rijeku s lukobrana pratimo njezin povijesni razvoj od antičke Tarsatike, smještene uz desnu obalu Rječine, do snažnog pomorskog i industrijskog središta. Utvrđeni grad kroz povijest je mijenjao mnoge gospodare i nazive, skromno se razvijajući kao mali trgovački i pomorski grad, sve do ere jedrenjaka. Geografske i maritimne odlike ušća Rječine nisu bile dovoljne da Rijeka postane svjetska trgovačka luka dostupna velikim brodovima.

 

Uslijedio je ambiciozan i skup višestoljetni projekt sustavnog nasipavanja mora u svrhu izgradnje nove luke. Nakon potresa koji su od 1750. sve do 1754. porušili dobar dio grada i njegovih zidina, Civitas nova gradi se isprva na mjestu zatrpanih rovova oko srušenih gradskih zidova i duž pjeskovite morske obale. Snažan privredni razvoj grada uslijedio je nakon proglašenja Rijeke slobodnom lukom 1719. godine, u vrijeme Karla VI. Uslijedila je izgradnja lazareta sv. Karla, ceste Karoline prema zaleđu te rafinerije šećera s monopolom u čitavoj Monarhiji. Izgradnja riječke luke i novog grada temeljila se na brojnim urbanističkim rješenjima, poput von Benkovog plana iz 1776., te plana gradskog građevinskog inspektora Antona Gnamba iz 1785. godine. 

 

Industrijska revolucija donosi mnoge značajne promjene u trgovini i prometu, a za potrebe trgovine žitom u luci se gradi silos tipa elevator, nosivosti 12 000 tona, na mjestu današnjeg silosa. Tijekom druge polovica 19. stoljeća u gradu su postojala 22 brodogradilišta. Jedrenjaci duge plovidbe pristajali su od Rječine do Kantride, a na prostoru slobodne luke izgrađene su tvornice papira, duhana, konopa, kože, sidara, tjestenine, jedara. U tom razdoblju najznačajniji je urbanistički plan grada i luke Rijeka onaj Josefa Bainvillea iz 1843., izrađen po narudžbi ugarske vlade, kojim se predviđa izgradnja lukobrana pred Rječinom produženjem gata ribarnice, skretanje toka Rječine, čišćenje njezina starog korita te nasipavanje prostora ispred starog riječkog kazališta (danas Palazzo Modello). Radovi su izvođeni od 1855. do kraja 1860-ih godina, nakon čega slijedi strelovit razvoj luke koja je za Ugarsku jedini izlaz na more, te je u svrhu povezivanja Rijeke sa zaleđem 1873. izgrađena željeznička pruga Budimpešta – Zagreb – Rijeka. 

 

Prema projektima Antala Hajnala, glavnog inženjera Mađarskog kraljevskog ureda za izgradnju riječke luke, nasipavanjem zapadne obale izgrađeno je Istarsko, Bečko, Budimpeštansko i Praško pristanište te De Francheschijev i Visinov gat, na kojima je danas sačuvano sedam od nekadašnjih dvadesetak skladišta, te su proglašena kulturnim dobrom.