Današnja riječka sinagoga Mala ortodoksna sinagoga podignuta je i svečano otvorena 1932. godine.

 

Premda se nalazila samo nekoliko stotina metara od Velike sinagoge, uspjela je dočekati kraj rata bez oštećenja. To je danas jedini postojeći hram te vrste u Hrvatskoj iz razdoblja modernizma. Za njegov su izgled zaslužni arhitekti Vittorio Angyal i Pietro Fabbro. Prva je varijanta projekta izrađena u rujnu 1930. Slijedi druga iz lipnja 1931., koja nudi konstruktivnije modernije rješenje, da bi u konačnici bila realizirana treća, čije su linije zdanja jednostavne, modernističkog duha, s elementima mediteranskog utjecaja i asocijacijama na art déco detalje. O tomu svjedoče prozori sa stepenasto-piramidalnim završetcima i reljefnim motivom Davidove zvijezde iznad njih.

 

Unutrašnjost bogomolje podijeljena je na pretprostor i dio namijenjen obredima u tri djela, s tri prozora na bočnoj strani zgrade. Galerija na balkonu zamišljena je kao prostor s posebnim ulazom iz kojeg su obred pratile žene.

 

Godine 2008. završena je višegodišnja obnova sinagoge, tijekom koje je građevini vraćen prvotni izgled. Novost je decentna staklena pregrada na balkonu, postavljena da bi se taj prostor mogao upotrebljavati za razne društvene i kulturne sadržaje.

 

Riječka je bogomolja danas jedina namjenski građena sinagoga u Hrvatskoj. Zaštićena je kao nepokretno kulturno dobro.

 

Riječka sinagoga nestala u vihoru rata
Posebni odbor Židovske vjerske zajednice u Rijeci raspisao je 1890. godine dobrovoljni doprinos za gradnju židovskog hrama i otkup potrebnog zemljišta. Već je 1891. skupljeno nekoliko tisuća fiorina. Ta je akcija potrajala deset godina. U prosincu 1900. godine projekt za budući hram izradio je arhitekt W. Stiassny iz Beča.

 

Projektirani je hram trebao biti izgrađen u maurskom stilu s kupolom. Već je tada otkupljeno mjesto za gradnju na sjecištu koje su na tadašnjem Cambierijevu trgu tvorile Kapucinska ulica (danas Ciottina ulica) i ulica Zagrad (današnji Pomerio). U svibnju 1901. godine Židovska zajednica odlučuje povjeriti projekt drugom jednako uglednom autoru, budimpeštanskom arhitektu Leopoldu (Lipotu) Baumhornu, po čijim je nacrtima riječki graditelj ing. Carlo Conighi u studenome 1902. započeo izgradnju, nakon što je riječka općina 8. listopada 1902. odlučila izdati građevinsku dozvolu.

Lipot Baumhorn (1860. – 1932.) studij je završio na bečkoj Politehnici i specijalizirao se u projektiranju židovskih sinagoga. Na teritoriju Mađarske po njegovu je projektu izgrađeno dvadesetak židovskih hramova. Budući da je dokumentacija Židovske zajednice za vrijeme rata uništena, nije moguće doznati zašto je riječki odbor promijenio arhitekta, ali ako usporedimo oba projekta, možemo reći da su bili na istoj umjetničkoj razini.

U cjelokupnom nastojanju i organizaciji skupljanja doprinosa za izgradnju te raskošne građevine isticao se riječki odvjetnik dr. Enrico Sachs, koji je cijelo vrijeme pred riječkom općinom zastupao Židovsku vjersku zajednicu i vodio korespondenciju. Iz molbe magistratu za dozvolu gradnje hrama doznajemo da je u riječkoj Židovskoj vjerskoj zajednici 1901. godine bilo 2500 duša pa je za potrebe tolikog broja vjernika nedvojbeno bio potreban doličan hram. Za gradnju svetog hrama zajednica nije imala dovoljno sredstava te se obratila za pomoć drugima, bez obzira na njihovu vjeroispovijest.

 

Zajednica je ujedno željela voditi računa o tome da posao kod gradnje dobiju riječka poduzeća. Stoga su se molbom obratili magistratu da također sudjeluje svojim doprinosom. Riječka je općina odlučila kao svoj doprinos ustupiti 70 četvornih metara zemljišta u ulici Zagrad. U obrazloženju se kaže da će hram u toj ulici biti ukras grada, a riječka se općina želi držati običaja da se pomaže takvim namjerama. Vrijednost ustupljenog zemljišta riječka općina procijenila je na 4200 kruna. Da ne bi izostao, riječki guverner Ladislav Szapary odredio je da se za gradnju židovskog hrama iz njegove privatne blagajne isplati 2000 kruna kao pomoć.

 

Građevina je vrlo brzo napredovala, tako da je Zajednica 18. rujna 1903. godine obavijestila riječku općinu da je izgrađen novi hram na temelju planova odobrenih pod brojem 17481/1902. pa se moli uporabna dozvola, jer je početak svetkovina židovske Nove godine tada padao na 22. listopada. Raskošna sinagoga stajala je neposredno uz današnji Pomorski fakultet.

Baumhorn je kao tipični eklektičar bez mnogo dvoumljenja vrlo uspješno spojio elemente romanike i gotike s maorskom dekoracijom, a koristeći se panonskom arhitekturom, spojio je domišljatost kamena, opeku i žbuku, izgradivši lijep i reprezentativan te funkcionalan hram – riječku sinagogu.

Ovu velebnu građevinu, nastalu u Rijeci u sjajnom razdoblju njezina urbanističkog napretka, povijesno svjedočanstvo Židovske vjerske zajednice u Rijeci i njezinih ogromnih financijskih žrtava uloženih u izgradnju tog hrama, bezobzirno su minirali nacistički okupatori 25. siječnja 1944. godine. Naš je grad osiromašen za jedno nenadoknadivo autentično umjetničko djelo Lipota Baumhorna, divan primjer tipičnoga mađarskog eklekticizma s primjenom gradnje u opeci, potpuno suprotne jadranskoj tradiciji. Uz taj Baumhornov eklekticizam, prisutna je njegova tehnička suvremenost u odnosu na primjenu željeznih konstrukcija s pomoću kojih je riješio velike raspone lukova u unutrašnjosti i tako u jedinstven prostor hrama unio obilnu svjetlost i sveobuhvatnost usmjerenu silnicom kretanja prema oltaru, odnosno Aron ha-kodešu za Toru.