Da Rijeka ima groblje kućnih ljubimaca malo je poznato, čak i Riječanima. O njemu se tako malo zna, iako je uz pariško i londonsko jedno od najstarijih u Europi. Jedino groblje kuć-nih ljubimaca u Hrvatskoj smješteno u Lukovićima na Kozali, jedinstveni je kulturni spomenik koji svjedoči o dugoj tradiciji ljubavi i brige za životinje na ovim prostorima.

 

Riječani ispred svog vremena

Svjedok  je  da  su  Riječani  i  prije  stotinu  godina  bili  ispred svog vremena jer su u to vrijeme pse i mačke smatrali članovima  svoje  obitelji  i  odnosili  se  prema  njihovoj  smrti  s potpunim  poštovanjem.  Danas,  100  godina  kasnije,  s  time se malo gradova u svijetu može podičiti.

 

Tko je sagradio groblje?

Podaci  o  prvim  ukopima  ljubimaca  su  izgubljeni  i  ne  postoji  točan  podatak  o  osnivanju  riječkog  groblja  kućnih ljubimaca. Ni  arhiva  odnosno  dnevni  tisak  s  početka  prošlog  stoljeća ne  spominju  groblje,  a  ono  kao  takvo  čak  nije  ni  upisano u  katastar.  Iako  se  obično  ističe  da  je  nastalo  oko  1903.  ili 1904. godine, to nije moguće znanstveno potkrijepiti. Prvi očuvani pisani tragovi o ukopima potječu iz dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća, a da je groblje tada postojalo svjedoči i nekoliko nadgrobnih spomenika iz tog vremena. Poruke na grobnicama napisane su na hrvatskom, a manji dio na talijanskom jeziku. Pretpostavlja se da su groblje izgradili lovci koji su u Lukovićima  pokapali  svoje  lovačke  pse. 

 

Za  groblje  su  vrlo  brzo pročulo  i  izvan  Rijeke  i  države  te  su  vlasnici  kućnih  ljubimaca iz cijele tadašnje države, ali i iz ostalih država poput Njemačke i Italije u kojima nisu postojala slična groblja, za posljednje počivalište svojih ljubimaca birali Rijeku. Nažalost  nije  poznato  ni  koliko  je  kućnih  ljubimaca  pokopano na groblju, kao ni koje su sve životinje pokopane. Priča se da su se nekada na groblju pokapali i konji, no to nitko ne može potvrditi. Sudeći po očuvanim spomenicima, u novije vrijeme na groblju pokapali su se uglavnom psi i mačke, te nešto manje zečevi i ptice. Danas ima oko 60-tak grobnica, a u nekima je pokopano i po nekoliko ljubimaca.

 

No,  na  žalost  ljubitelja  životinja,  riječko  groblje  zadnjih godina ima samo funkciju spomenika. Od 2004. se ukopi u Lukovićima više ne obavljaju i to zbog novog Zakona o veterinarstvu  koji  ne  dopušta  zakapanje  životinja  u  zemlju zbog opasnosti da ih iskopaju druge životinje. Prema novim propisima tijela životinja moraju biti spaljena u za to predviđenoj spalionici.

 

Iako se ukopi već gotovo deset godina ne održavaju, groblje nije zapušteno. Na većini grobnica vidi se da ih vlasnici posjećuju i danas. Cvijeće je svježe, lampioni gore, grobovi su čisti i uređeni. Jedni su kraj groba svog ljubimca posadili ru-žin grm, drugi su svome psu na grob stavili omiljene igračke i figurice da mu prave društvo i na posljednjem počivalištu. Prošetati grobljem posebno je fascinantno na blagdan Svih Svetih  kad  je  groblje  kućnih  ljubimaca  veoma  posjećeno i izgleda poput bilo kojeg groblja, ukrašeno plamičcima svijeća koje gore za drage nam prijatelje.

 

O groblju kućnih ljubimaca na Kozali nekada je skrbila Veterinarska  stanica  Rijeka,  no  sada  to  čini  Grad  Rijeka  koji je  ujedno  i  vlasnik  zemljišta.  Gradske  komunalne  službe brinu se o groblju i ono se redovito hortikulturalno održava kao svojevrsni riječki raritet. Što će biti s grobljem u buduć-nosti, zasad nije poznato. Sportski kinološki Klub Rijeka još je 2003. godine pokrenuo inicijativu da se ovaj jedinstveni objekt   proglasi  kulturnim  dobrom  jer  bi  na  taj  način  budućim naraštajima svjedočio o jednom zanimljivom dijelu riječke povijesti.

 

Dok se čeka da se groblje zaštiti na njemu će mirno počivati Astra, Ajka, Don, Roki, Timmy, Miško,Tina, Pikolino, Linda i ostali ljubimci. Spomenici na kojima su ugravirane slike i poruke njihovih vlasnika poput Zauvijek ćemo te voljeti, Hvala ti na svemu i slične, nijemo će svjedočiti o ljubavi čovjeka prema životinji.