Janko Polić Kamov

Janko Polić Kamov

Vitez crne psovke – mladić koji je svojim stihovima šokirao suvremenike.


U Barceloni je 8. kolovoza 1910. godine umro mlad čovjek koji je za života uznemiravao i izluđivao sve oko sebe, a danas uzbuđuje svjetsku književnu javnost koja ga doživljava kao pravo otkriće. Najstrašniji pjesnik hrvatski, Vitez Crne Psovke, kako su ga nazivali, umro je s nepune dvadeset i četiri godine. To čudesno pero koje kleše slomilo se onako kako dolikuje samo velikima i prokletima. Baš kad je trebalo. Na vrijeme. Zvao se Janko Polić Kamov.  

Ljubim te, hartijo, i topla je ljubav moja;
topla ko moja krv i mahnita ko srdžba moja.
Podaj mi se zauvijek - crni su cjelovi moji;
crni su cjelovi moji, a rumena je u njima krv.
J. P. Kamov: Psovka

Prvi hrvatski pjesnik asfalta, rođen je 17. studenoga 1886. na Sušaku, malenom provincijskom naselju koje se  ubrzano razvijalo nakon izgradnje pruge Zagreb – Rijeka. U Matičnu knjigu rodjenih na Trsatu upisan je kao Janko Mate Vinko Polić. Pučku školu na Pećinama mladi Polić završava 1897. godine na Sušaku s odlikom i veoma pohvalnim vladanjem. Upisan u sušačku gimnaziju nastavlja s primjernim vladanjem i dobrim učenjem, ali po svemu sudeći to je tek privid ispod kojega ključa pobuna i nezadovoljstvo načitanog, prerano sazrelog i osjetljivog dječaka. Zajedno sa svojim drugovima i vršnjacima Mijom Radoševićem i Josipom Baričevićem osniva tajno udruženje Cefas koje je ujedno revolucionarni kružok, literarno političko udruženje i tajna anarhistička organizacija. Cilj im je bio podići bunu, dinamitom i bombama dignuti u zrak cijelu Hrvatsku i pretvoriti je u revolucionarni kaos.

Iskren i više nego što treba, upravo svečano spreman da bilo kome otkreše ono što mu ide Polića su i u školi počeli kažnjavati. Nakon jednog takvog sukoba s profesorom Polić biva isključen iz gimnazije i nastavlja školovanje u Senju. U Senju upisuje tamošnju gimnaziju, a stanuje u ultrakonzervativnom katoličkom konviktu Ožegovićianumu. Buntovan i prkosan dječak, koji je mnogo radio na vlastitu obrazovanju čitajući u to vrijeme, za đake, zabranjenu literaturu. Iz lošeg je došao u gore.

Stega je prevelika za mladića koji se još koju godinu prije spremao u zrak dignuti cijelu Hrvatsku. Pet mjeseci Senja bilo je više nego dovoljno. Isključen je. Odlazi u Zagreb gdje se obitelj u međuvremenu preselila zbog očeva bankrota na Sušaku. Sjeme bijega raste. Zagreb mu je sitan a Hrvatska mala. Bijeg bilo kamo, bilo kuda, bilo gdje, postaje opsesijom. Osamnaest mu je godina. Zdravlja je čas dobroga, čas lošega. Tamna strana obitelji Polić polako se natkriljuje nad Jankom ucjepljujući mu biljeg smrti kojim su njegovi najbliži obilovali umirući kao za okladu od raznih boleština, u ludilu i alkoholu. Pluća slobode kojima je obitelj Polić tako rado disala bila su neizlječivo bolesna. Od četrnaestero djece Ante i Gemme Polić samo je osmero kako - tako jedno vrijeme živjelo. Njihove smrti i samouništenja pratit će Kamova do kraja života. Umiru sestre, a potom otac i majka. Ostaju samo braća i san o bijegu. San koji uskoro postaje stvarnost. Bijeg i pisanje. I jedno i drugo grozomorno bjesomučno. Kao da sluti da kobni znaci razaranja i ludila nisu samo u drugima.

Godine 1906. odlazi u Veneciju. Stanuje s bratom Milutinom koji studira glazbu. Teška tuberkuloza kostiju izjeda već tada darovitog skladatelja melankoličnih, intimnih i romantičnih melodija i on na jezovit način umire dvije godine kasnije. Godine 1907. vraća se u Zagreb. Piše "Tragediju mozgova" u vrijeme kad se oporavlja od preboljele upale pluća koju je dobio nakon jednog žestokog pijančevanja s drugovima. Po peru i piću. Nakon niza neuspjelih pokušaja da ukoriči svoje radove, u pomoć mu kao i obično priskače stalni mecena, brat Vladimir. Dvadesetogodišnji Janko Polić objavljuje odjednom četiri knjige: dvije zbirke pjesama "Psovka" i "Ištipana hartija" i dvije dramske studije "Tragedija mozgova" i "Na rodnoj grudi". Knjige su pravi šok za zagrebačku "kistihand i sluga pokoran" javnost. Kamov vrišti, urliče, zgraža se i pljuje, grozi se i škrguće zubima. Takva provala ljudskog gnjeva protiv himbenog morala, pisao je poslije Stanislav Šimić, ne bijaše zabilježena u hrvatskom jeziku.

Kamov svoj orkansko lirski dnevnik, kojim naprosto razara cjelokupnu dotadašnju hrvatsku književnost, piše isključivo po diktatu slobode najavljujući skori dolazak europskoga ekspresionizma. Ljeta provodi u Puntu, gdje je brat Vladimir imao kuću, druži se s tamošnjim stanovništvom i piše. Klima povoljno djeluje na pjesnika koji se tu odmara nakon lutanja po Italiji. Iz Punta opet kreće na put. Italija, Francuska, Španjolska. Nepokolebljiva vjera u vlastito djelo ostaje. Godine 1910. Kamov je doputovao brodom u Barcelonu koja je tada bila najnemirniji grad Europe, ali i mjesto rađanja nove avangardne umjetnosti, grad koji se budi i buni. Janko Polić Kamov nastanio se u zgradi na broju 55 ulice Calle de Sant Pau u opskurnoj četvrti tik do raskošne Ramble. Napisao je tek dva članka i nekoliko dopisnica. Iznenada je obolio i dovezen je u bolnicu Santa Creu gdje su se liječili ili pak skončavali ubogi i siromašni. Nakon kratke trodnevne agonije umro je 8. kolovoza u 2 sata poslijepodne što se može pročitati u Registru otpuštenih i umrlih Bolnice de Santa Creu i Sant PAU. Otpadnik zlokobnog imena pokopan je kao što dolikuje hrvatskom pjesniku. Bez imena. U onom što se naziva Cementerio del Este – skupnom grobnicom katalonske sirotinje. Slučajno ili ne danas se na mjestu bolnice nalazi Nacionalna knjižnica Katalonije. I duše prokletih.