Karolina Riječka

Karolina Riječka

Spomenete li u Rijeci ime Karoline Belinić, gotovo da nema prolaznika kojemu se lice neće razvući u osmijeh. „Karolina Riječka? Tko još ne zna za našu Karolinu?!“ Pa će uz malo sreće, započeti priča o riječkoj dami koja se, iako je živjela u 19. stoljeću, likom i djelom urezala sugrađanima u memoriju.


Priča o Karolini započinje 1813. godine kad su pred Rijekom osvanuli brodovi britanske ratne flote. Bio je 3. srpnja i pet se ratnih brodova usidrilo na dvije pomorske milje od grada. Riječani su u prvi mah pomislili kako se došljaci žele opskrbiti vodom i radoznalo ih promatrali. Iznenadan topovski plotun s mora natjerao ih je u zaklon. S jedne od gradskih tvrđava vatra je uzvraćena, a neprijatelj je pogođen. Nije pomoglo. Nakon što su kopnene cijevi ušutkane, na obalu su pristala 22 brodića s manjim topovima i gotovo 600 britanskih vojnika. Flota je za vrijeme iskrcavanja nastavila zasipati kuglama područje Starog grada i Trsata. Na brodovima su vjerovali da bi se tu mogle nalaziti Napoleonove trupe s kojima je Britanija tih godina bila u sukobu.

Uplašeni stanovnici krenuli su čim dalje izvan grada. Isto su učinile vojne snage koje su se nalazile u njemu, a što je najgore na povlačenje su se odlučili i predstavnici gradske vlasti. Britanci počinju nemilosrdno paliti jedrenjake u tadašnjem pristaništu na Fiumari dok je plamen s njih prijetio obližnjim kućama. U općem metežu se iz kuće br. 431 na Fiumari pojavila mlada žena i - krenula prema Britancima. Prisebna duha, s namjerom da dođe do zapovjednika osvajačkih snaga koji se nalazio uz topovsku bateriju nedaleko od gradskog središta. Htjela je s njime razgovarati. Na temelju kojih argumenata je očekivala da će je htjeti primiti na razgovor?

Zli jezici će godinama nakon toga ključne argumente pronalaziti u njezinim godinama (bilo joj je samo 22), u crnoj haljini koju je imala na sebi, a ponajviše u dekolteu. Oni međutim zaboravljaju kako ta odvažna žena, gđa Karolina Belinić, nije bilo tko. Rođena je u uglednoj riječkoj trgovačkoj obitelji Kranjec, a prezime Belinić nosi od 1808. kad se udala za veletrgovca Andriju Belinića. Njezin otac Franjo je bio pomorski kapetan, posjedovao je tri kuće, dva mlina, šume, vinograd, jedrenjak, bio je osnivač tvrtke za trgovinu drvom i duhanom… Zbog bogatstva i ugleda imenovan je u redove počasnih riječkih patricijskih vijećnika. Što je u ovoj priči najvažnije, imenovan je 1797. i britanskim vicekonzulom za taj dio jadranskog primorja, sa sjedištem u Rijeci. Tu će dužnost obnašati do 1806. kad je preuzima Karolinin polubrat Ignazije.

U trenutku stupanja pred visokoga britanskog časnika, Karolina je bila kći i supruga dvaju osoba koje su u Rijeci, kao konzularni predstavnici, zastupali iste one interese koje je zastupao i taj časnik - interese britanske krune. Kako je tekao razgovor, nije zabilježeno. No, nedvojbeno je Karolina objasnila da je daljnje razaranje grada besmisleno obzirom da se neprijateljska vojska iz njega već povukla. Vjerojatno i to da sami Riječani nisu bili oduševljeni francuskom vladavinom, te da su britanske vojnike smatrali osloboditeljima. Jesu li njezine riječi bile uvjerljive? Najbolji odgovor na to pitanje bio je prestanak vojnih djelovanja. Grad je pošteđen većeg razaranja. S njime i kuće stanovnika, trgovačka skladišta s robom, brodovi na vezu. Svi su u gradu odahnuli. Treći dan Britanci su otplovili, tražeći francuske trupe drugdje.

Tijekom napada na Rijeku, Karolinin suprug se također, kao zapovjednik narodne garde, istaknuo hrabrošću. Zbog zasluga je primljen u redove gradskih patricija. Riječani se nisu zaboravili odužiti ni Karolini, znajući kako je svojim odvažnim činom i sama mnogo riskirala obzirom da je tada bila majka četiri djevojčice. Gradska vlast odala joj je 1829. priznanje, godine 1901. daruje općinskome muzeju njezin portret, a 1905. naziva njenim imenom jednu gradsku ulicu.

Tako je to bilo jučer. A danas? Njenim imenom naziva se gat u samom središtu gradske luke. Protegnemo li korake od Gata Karoline Riječke prema Starom gradu i zastanemo pred crkvom sv. Vida, lijevo od ulaza pogled privlači neobičan predmet. Iz pročelja viri topovska kugla. Ispod nje je metalna pločica s ubilježenom godinom 1813. i zapisom: „Ovo voće poslala je Engleska kad je odavde htjela istjerati Gale.“. Kugla u zidu jedna je od onih što su letjele nad glavama Riječana, od čijeg ih je strašnog učinka spasila Karolina.