Mliječna staza s Grobnika – priča o mlikaricama

Mliječna staza s Grobnika – priča o mlikaricama

Vrijedne žene zvane mlikarice mlijekom su opskrbljivale Rijeku, svaki dan prelazeći pješke dug put noseći na leđima teške posude. Ovo je njihova priča.


Zbog položaja stiješnjenog između morske obale i planinskog zaleđa, Rijeka nema uvjeta za poljoprivrednu i stočarsku proizvodnju. Kao u svakom gradu, tomu ne pogoduju ni asfalt, beton i buka. Glavninu takvih namirnica Rijeka je zato nabavljala iz svoga seoskog okruženja. Dobar dio njih potjecao je iz Grobničkog polja. Na njemu su mnoga kućanstva imala u štalama velik broj krava. Grobničani su kravlje mlijeko koristili u prehrani, svježe ili prerađeno u sir, a dio mlijeka su otpremali stanovnicima Rijeke. U doba prije suvremene prehrambene industrije, tu su zadaću obavljale  žene, donoseći mlijeko u grad u velikim posudama. Nazivali su ih čakavskom riječju mlikarice.

 

Život mlikarica bio je težak. Živeći na selu, ustajale su duboko u noći da  upale kućno ognjište. Skuhale su kavu za ukućane koji su još spavali, pomuzle  krave, zatim uprtile na leđa posude otežale od svježeg mlijeka. Prije nego što su autobusi povezali Rijeku s njenim zaleđem, u grad su išle pješke. To je značilo i po petnaestak kilometara u jednom smjeru. Teret na leđima bio je težak 60-70 kilograma. Posude su isprva nosile u košu od vrbova pruća, s vremenom ga je zamijenila naprtnjača. Pored mlijeka, u grad su znale ponijeti teret drva, da ga prodaju kao ogrjev. Pa onda istim putem natrag.

 

Utabani put kojim su išle od mjesta Hrastenica do donje Orehovice s vremenom je nazvan Mlikaričin put. Mliječna staza što se slijevala s grobničkih pašnjaka u Rijeku presušila je krajem 1990-ih, kada su nestale posljednje mlikarice.

 

Jednu se u Rijeci ipak može vidjeti. Na Mljekarskom trgu postavljena je skulptura izrađena prema liku stvarne osobe, mlikarice Antonije Reljac iz mjesta Podhum. Zbog ranog kretanja u Rijeku, noću, dok ostali još spavaju, u ruci drži petrolejsku svjetiljku.      

 

Fotografija: Pero Lovrović