Titanic – Carpathia – Rijeka

Titanic – Carpathia – Rijeka Titanic – Carpathia – Rijeka

U povijest je Carpathia zaplovila 11. travnja1912. krećući iz njujorške luke prema Rijeci sa 700 putnika. Rutinsko obavljanje poslova posadi je Carpathije u noći 15. travnja iznenadno narušeno SOS signalima...


Rijeka – New York – Rijeka
Da nije bilo Carpathije, pitanje je što bismo danas uopće znali o posljednjim trenucima Titanica. Sudbina jednoga broda one je jezovite noći prije stotinu godina postala neraskidivo povezana sa sudbinom drugog. Zato će u povijest ući zajednički. Okvir za priču o pojavi broda Carpathia u najglasovitijoj pomorskoj nesreći 20. stoljeća stvorila je brodarska kuća Cunard Line, koja je 1903. otvorila redovnu putničku liniju na relaciji Rijeka – New York – Rijeka. Brodovi su na toj liniji bili uposleni prijevozom ekonomskih emigranata iz srednje Europe u Novi svijet. Izvana, mnogima su ostali prepoznatljivi po crvenim dimnjacima s crnom vrpcom pri vrhu, te bijelom razdjelnom linijom između crnog i crvenog dijela trupa. Brod kojim je započeo niz putovanja na toj relaciji bio je Aurania, a slijedili su ga: Pannonia, Slavonia, Ultonia, Carmania, Franconia, Ivernia, Laconia, Saxonia i Carpathia. Za potonji brod, Carpathiju, u dokumentima je zabilježeno da je porinut u brodogradilištu Swan & Hunter u Newcastleu, bio dugačak 165 metara, širok 20 metara, zapremnine 13.564 BRT-a. U jednom smjeru preko Atlantica u prosjeku je putovao 18-20 dana.

Kobna noć
Na put u povijest Carpathia je zaplovila 11. travnja 1912. krećući iz njujorške luke prema Rijeci sa 700 putnika. Rutinsko obavljanje poslova posadi je Carpathije u noći 15. travnja iznenadno narušeno SOS signalima. Kapetan Arthur Henry Rostron učinio je ono što se u takvim trenucima od njega i očekivalo – naredio je skretanje s redovne rute i plovidbu najvećom brzinom prema izvoru signala, udaljenom 58 milja. Maksimalna brzina broda bila je 15 čvorova na sat, ali – zahvaljujući isključivanju grijanja, da bi se svu energiju usmjerilo kaparnom stroju – uspio je postići čak 17,5 čvorova. Na mjestu nesreće pojavio se sat i 40 minuta nakon potonuća, u 4.10. Spašavanje stradalih trajalo je četiri sata. U noći koja je zauvijek progutala 1459 putnika i članova posade, jedan od članova Carpathijine posade, 18-godišnji Riječanin Giuseppe (Josip) Car, hitro se pridružio kolegama u dramatičnom izvlačenju preživjelih na sigurnu palubu. U tom je trenutku imao tek nešto više od jednog mjeseca staža na Carpathiji. Na brodu se zaposlio 7. ožujka te godine u Liverpoolu, u popisu posade ubilježen pod rednim brojem 304. Nije bio jedini Hrvat na Carpathiji, na brodu ih je radilo preko 70 (četvrtina posade!), mahom iz Hrvatskog primorja i Istre. Car je obavljao konobarske poslove, dobivajući plaću od tri funte. Iz čamaca što su plutali morem, on i ostali članovi posade uspjeli su podići na palubu 712 osoba. U rukama mu je tada ostao prsluk za spašavanje s nepoznata putnika. Kao podsjetnik na dramatičnu noć, Car će ponijeti prsluk u Rijeku.

Veličanstven doček
Carpathia je s brodolomcima okrenula pramac u suprotnom smjeru i zaplovila prema New Yorku, u koji je stigla nakon trodnevne plovidbe, u večernjim satima 18. travnja. Nastavak prekinutog putovanja prema Rijeci uslijedio je 20. travnja u 16 sati. U njenu luku stiže 6. svibnja, tada već s imenom koje su mediji prenijeli gotovo cijelom Zemljinom kuglom. Stanovnici Rijeke pohitali su dočekati Carpathiju, a ono što je uslijedilo suvremenici opisuju riječju "ovacije". Drukčije nije ni moglo biti. Carpathia je stigla pred njihove oči kao brod-simbol herojske brige za brodolomce, simbol nesebične ljudskosti, koji to može velikim djelom zahvaliti svojoj hrvatskoj posadi. Takav je ostalo u svjetskoj pomorskoj povijesti do danas.

 

Nešto od tog uzbuđenja kao da može naslutiti i današnji posjetitelj riječke luke, s pogledom na Orlandov (u Carpathijino vrijeme Rudolfov) gat, mjesto s kojeg je prije stotinjak godina Carpathia isplovljavala put New Yorka i na kojem su Riječani oduševljeno dočekali njezin povratak. Samu Carpathiju, dakako, na tomu mjestu danas ipak ne treba očekivati. U Prvom svjetskom ratu služila je za prijevoz vojne opreme, pa ju je 17. srpnja 1918. s tri torpeda pogodila njemačka podmornica. Potonula je nakon dva i pol sata. Podjednako, ako ne i veće uzbuđenje može se naslutiti u susretu s prslukom za spašavanje, onim istim što ga je mladi konobar Car donio u Rijeku. To je jedini prsluk s Titanika koji se nalazi u Europi, a pohranjen je u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoga primorja.